Postoje ljudi koji u bolnici ne nose samo uniformu — nego i mir. Oni uđu u sobu i bez reči naprave red, daju ti sigurnost da će sve biti kako treba.
Sa nama je jedna od njih. Sestra sa stavom, rukama koje ne greše i srcem koje ne traži zahvalnost. Nema kod nje prazne priče, ni patetike — sve je tačno, precizno, a opet toplo. Ona je deo one nevidljive snage sistema, one snage koja drži ljude kad im telo popusti i um posustane.
Danas govorimo o onome što pacijent ne vidi: o smeni koja traje i kad se završi, o bolu koji nosiš kući, o vernosti poslu koji retko ko ume da razume.
Naš gost govori u ime svih sestara — posebno onih sa šestog odeljenja Prve hirurške klinike, mojih anđela čuvara. Govori u ime žena koje su tihe kad treba, brze kad mora, a uvek prisutne. Sa nama je Biljana Joksić — medicinska sestra koja zna da svaka infuzija ima i ljudsku stranu.